четвртак, 18. април 2013.

Toplo vam preporučujem da pročitate pesme naših romatičara natopljene ljubavlju i iskrenošću. Evo jos nekoliko pesama koje svakako zaslužuju vašu pažnju.

Kaži mi, kaži- Jovan Jovanović Zmaj



Kaži mi, kaži,
Kako da te zovem;
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam, -
Hoću li reći:
"Diko", ili "snago",
Ili ću "lane",
Ili "moje blago";
Hoću li "dušo",
Ili "moje drago" -
Kaži mi, kakvo
Ime da ti dam!
Sve su to mila
Imena i lepa
Kojima Srbin
Svome zlatu tepa;
Al' ja bih proveo
Čitav jedan vek,
Tražeći lepše,
Dičnije i slađe,
Milije ime,
Što još ne ču svet,
Da njim nazovem
Moj rumeni cvet.

 Osmeh- Djura Jakšiić      


  Volem slusat morskijeh talasa
Strahovitu smrtonosnu jeku,
I nozeva krvozednu seku,
I lajanje nesnosljivih pasa;

  Volem cuti groma lelek pusti,
I urlanje lavova svirepo:
Nego osmeh umereni lepo
S covecijih tankih slusat usti.

  More davi, strasno lav ujeda,
Sablja sece, grmec grom obara -
Al' toliko pokora ne stvara,
Kao osmeh covecijeg jeda.
 
 

Mini Karadžić-Branko Radičević

u spomenicu

Pevam danju, pevam noću,
Pevam sele, što god hoću;
I što hoću, to i mogu,
Samo jedno još ne mogu:
Da zapevam glasovito,
Glasovito, silovito,
Da te dignem sa zemljice,
Da te metnem međ' zvezdice.
Kad si zvezda, sele moja,
Da si među zvezdicama,
Među svojim, sele moja,
Milim sestricama.
 
 



Ovo je crkva Santa Maria Della Salute u koju su uzidani dalmatinski borovi. Inspirisan istorijom,ali i nesrećnom ljubavi sa maldom Lenkom Dundjerski, Laza Kostić napisao je, mozemo slobodno reći, najlepšu pesmu srpskog romantizma.

среда, 17. април 2013.

Santa Maria Della Salute

Santa Maria Della Salute jedna je od najlepših pesama domaće književnosti i svakako pesma koja zaslužuje veliku pažnju prilikom analiziranja. Ova pesma inspirisana je likom Lenke Dundjerski, devojke koja je osvojila srce naseg velikog romantičara Laze Kostića. Ova ljubav izmedju straijeg pesnika i mlade devojke nije se mogla ostvariti i postala je pesnikova ličn adrama. Ali istorije Santa Maria Della Salute predstavlja crkvu Gospe od Spasa, koja se nalazi u veneciji, na ostrvu San Djordjo. Ovo je crkava izuzetne lepote u koju su uzidani borovi posečeni na dalmatinskoj obali. U početku, Lazaz Kostić optuživao je dužda za skrnavljenje dalmatinskih šuma, ali zadivljen lepotom barokne crkve, moli za oproštaj. Upravo tako i pocinje ova prelepa pesma.


Santa Maria della salute



Oprosti, majko sveta, oprosti,
sto nasih gora pozalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepse nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.
Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -
O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve k'o u muza i zene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.
A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje,
samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dodje da prsne glava
o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.


Laza Kostić bio je pesnik i dramski pisac, prevodilac, akademik, kao i začetnik avangardne lirike. Značajna dela su : ''Pesme'' , tragedije ''Maksim Crnojević'' , ''Gordana'' i druge.
U svojoj pesmi ''Medju javom i medj snom'' Laza Kostić razmatra jedno od najbitnijih pitanja svoje poetike- stvaranje pesme.



Među javom i med snom

Srce moje samohrano,

ko te dozva u moj dom?

neumorna pletisanko,

što pletivo pleteš tanko

među javom i med snom.

 

Srce moje, srce ludo,

šta ti misliš s pletivom?

k'o pletilja ona stara,

dan što plete, noć opara,

među javom i med snom.

 

Srce moje, srce kivno,

ubio te živi grom!

što se ne daš meni živu

razabrati u pletivu

među javom i med snom!

 

уторак, 16. април 2013.

Djura Jakšić bio je pesnik romantizma, slikar, pripovedač i dramski pisac. Smatran je najvećim liričarem srpskog romantizma, kao i jednim od najtalentovanijih srpskih slikara 19. veka, Njegova najpoznatija slikarska dela su: ''Devojka u plavom'' , ''Noćna straža'' , a naslikao je i svoj autoportret.


Njegove napoznatije pesme su: ''Otadžbina'' , '' Na liparu'' , ''Veče'', ''Orao'' i mnoge druge.


Vece

  Kao zlatne toke krvlju pokapane,
Dole pada sunce za goru, za grane.
I sve nemo cuti, ne mice se nista,
Ta najbolji vitez pade sa bojista!
U srcu se zivot zastrasenom taji,
Samo vetar huji... To su uzdisaji...
A slavuji tiho uz pesmicu zale
Ne bi li im hladne stene zaplakale.-
Nemo potok bezi - ko zna kuda tezi?
Mozda grobu svome - moru 'ladjanome!
Sve u mrtvom sanu mrka ponoc nadje,
Sve je izumrlo - sad mesec izadje!...
Smrtno bleda lica gore nebu leti...
Poginuli vitez... eno se posveti!...

понедељак, 15. април 2013.

Predstavnici u Srbiji

Predstavnici srpskog romantizma su: Petar Petrović Njegoš, Branko Radičević, Djura Jakšić, Jovan Jovanović Zmaj, kao i Laza Kostić.

Petar Petrović Njegoš jedan je od najvećih pesnika srpskog romantizma,vladika i vladar Crne Gore. Najpoznatija dela su mu: ''Gorski vijenac'' , ''Lažni car Šćepan Mali'' , ''Luča mikrokozma'' i druga.
''Gorski vijenac'' preveden je na skoro sve evropske jezike. Evo jednog odlomka iz ovog dela:
                    Vladika Danilo
          A ja što ću, ali sa kime ću?
          Malo rukah, malen ai snaga,
          jedna slamka među vihorove,
          sirak tužan bez nigdje nikoga?!

Branko  Radičević je romantičarski pesnik ljubavnih, rodoljubivih i elegičnih osećanja i pristalica Vukove reforme. Pevao je na čistom narodnom jeziku u duhu modernog evropskog romantičarskog pesništva.

Devojka na studencu

Kad sam sinoć ovde bila
I vodice zaitila,
Dođe momče crna oka
Na konjiću laka skoka,
Pozdravi me, zborit ode:
"Dajde, sele, malo vode!"
Ove reči - slatke strele -
Minuše mi grudi bele -
Skoči' mlada, njemu stigo'
Digo' krčag, ruku digo'
Ruka drkta... krčag dole...
Ode na dve na tri pole.
Još od njega leže crepi,
Ali de je onaj lepi?
Kad bi sada opet došo,
Ma i ovaj drugi pošo!

  
Ukor

Gde si dušo, gde si hrano!
Gde si, danče mio?
Gde si, sunce ogrejano?
Gde si dosad bio?
Ta sinoć se tebi mlada
Baš zacelo nada'!
Sunce zađe - pade tama -
A ja ostah sama!
Ala ljubiš, moje lane,
Ala grliš slavno!
Grli, ljubi, dok ne svane -
Ta već nesi davno!
Već nedelja dana prođe
Kako mi ne dođe!...
Jao zlato, tako t' Boga,
Ta kako si moga'?!



Jovan Jovanović Zmaj bio je pesnik, prevodilac, urednik književnih listova, po profesiji lekar, tvorac poezije za decu u srpskoj književnosti. Najznačajnija dela su mu: ''Đulići'' , ''Đulići uveoci'' , ''Čika Jova srpskoj deci'' i druga.

 

KAKO BI



Kako bi to stajalo
kad bi covek zreo
najedared seo
na drvena hata
pa da se klamata?

Kako bi to stajalo
kad bi stari deka
napio se mleka,
pa zavijen u jastučak
prespavao ručak?

Kako bi to stajalo
kad bi, mesto đaka,
spremila se baka
da u školu pođe -
među decu dođe?

Kako bi to stajalo?
Pogodit je vrlo lako:
stajalo bi isto tako
ko što stoji Kržljavicu Ljubi - 

VII

Mesečina, - al' meseca nema;
Moja mila zelen venac snila,
Pa se malo u snu nasmejala, -
Od toga se ponoć zasijala.
 

Opšte o romantizmu

Romantizam je umetnički pravac u književnosti, muzici i slikarstvu koji se javlja krajem 18. veka. Vrhunac dostiže u periodu od 1800. do 1830.

  Romantizam kao književni metod, koji se javlja u svim književnostima od antike do danas kao suprotnost klasicističkom metodu, označava književnost koja svojim predmetom smatra svet čovekovih osećanja, daje prednost iracionalnom u odnosno na racionalno, nadahnuće traži u dalekoj prošlosti, posebno u srednjem veku, i razvija interesovanje za usmeno stvaralaštvo vlastitog i drugih naroda koji su bili van zapadnoevropskog kulturnog kruga.
Ovakva shvatanja književnosti dovela su do stvaranja književnog pravca najpre u zapadnoevropskim književnostima (nemačka, francuska, engleska književnost), postepeno zahvatajući književnosti naroda koji su u to vreme razvijali nacionalnu svest.
Romantizam kao književni pravac javlja se u zapadnoevropskoj književnosti krajem 18. veka i preovlađuje tokom prve tri decenije 19. veka. Razvijao se kao suprotnost klasicizmu.

KARAKTERISTIKE ROMANTIZMA:

  • čovek želi pobeći od krute stvarnosti, odbacuje razum, prepušta se mašti
  • kao i književnici, njihovi su likovi nesretni, neshvaćeni, suvišni ljudi koji smisao života traže u prirodi i osećajima.
 Teme 
  • lične preokupacije
  • pejzaž, daleki i nepoznati krajevi
  • nacionalno - istorijska tematika
  • mistika